ALAND OPEN SHOW - tekst koji je objavljen u časopisu Moj Pas broj 2-3/2003.

MOJE PRVO SUĐENJE

Dugo već znam da ću morati napisati ovaj tekst. Ali, nikako da se na to odlučim. Kada bolje razmislim, mislim da se čak ne radi o pukoj lijenosti. Čini mi se da je ovo moje životno iskustvo jednostavno neizvedivo opisati, odnosno aplicirati na papir...

Kao izlagač vrlo često sam se pitao kako je to biti sudac? Je li zanimljivo, je li teško? Razmišljao sam koliko bi strog ja bio, bi li bio subjektivan, kako bi se snašao? Izlagati pse obožavam. Pobjede, porazi, sve to ima svoj šarm. Kao sudac, toga bi se uglavnom morao odreći. Bio je to prevelik rizik.

Međutim, odjednom mi se pružila nevjerojatna prilika. Prijatelj iz Švedske dobio je poziv za suđenje izložbe pasa svih pasmina. S obzirom da su trebali dvojicu, on me je zamolio da mu se pridružim. Kada smo uspjeli usuglasiti datum, stigao je i službeni poziv. Vrijeme je projurilo i samo najuži krug prijatelj zna koliko sam bio uzbuđen pred put.

Dva dana prije odlaska nervoza se povećala. Dobio sam popis pasmina koje ću suditi. Primio sam se učenja, čitanja standarda, po Internetu... S obzirom da nisam kinološki sudac, od mene se i nije očekivalo poznavanje pasmina. Ja sam bio pozvan kao izlagač s iskustvom i brojnim pobjedama iza sebe i od mene se tražilo da pse plasiram prema nekom svom viđenju, znanju, iskustvu... No, ja sam htio doći što spremniji...

Kada sam sletio na stockholmski aerodrom, tamo me dočekao moj prijatelj i sudac za ovu priliku Mikael Nilsson (upravo onaj koji je prošle godine izlagao BIS psa Svjetske izložbe u Amsterdamu, Cruftsa, Collare d'Ora...) Na putu do otoka Aland, koji je nekada pripadao Švedskoj, a danas je jedan od najljepših turističkih odredišta i demilitarizirana zona Finske, raspitivao sam se o tome što me sutra čeka. Dva sata autobusom i dva sata trajektom prošla su za čas i već smo opet bili na obali na kojoj nas je dočekala glavna organizatorica. S njom smo otišli na večeru i više manje probdjeli noć raspitujući se o pravilima suđenja i ostalim važnim detaljima za sutrašnji dan.

U subotu, 17. svibnja u 9 sati došli smo na teren kluba organizatora. Vrijeme je bilo oblačno i prohladno, a ja sam u odijelu ušao u svoj ring misleći se što mi je sve to trebalo. Tada sam shvatio koliko je lakše biti izlagač. Organizatori su mi omogućili najboljeg prevoditelja i voditelja kruga. Naime, informacija o mojoj starosti ih je poprilično plašila. Imao sam satnicu za sve pasmine i odlučio sam je se držati...

Trema je ubrzo prošla. Nakon nekoliko razreda ja sam se totalno u ulogu suca. Uživao sam u prekrasnim psima i pitanjima izlagača, prolazio trenutke dvojbi, držao se satnice i bio gotov na vrijeme. Za razliku od mojeg kolege. S obzirom na njegovo kašnjenje preuzeo sam i pse X. FCI skupine i odsudio junior handling prije nego je on završio. Kao u sekundi prošlo je kroz moj ring 80 pasa, 80 ocjenskih lista, 80 plasmana i odluka. Sudio sam 35 različitih pasmina I, II, IV, V, VI, VIII i X. FCI skupine. Te sam skupine sudio i u BIS-u uz izbor najboljeg veterana i junior handlera.

Konkurencija u nekim pasminama je bila gotovo nevjerojatna. Isto tako pravo zadovoljstvo bilo je izabrati četiri najuspješnija od dvadeset vrlo talentiranih mladih vodiča.

Moje dvije najbrojnije pasmine bili su norveški lovački špicevi (koje sam tada prvi put i vidio) i velški špringer španijeli. Svi psi bili su nekupiranih ušiju i repa tako da je bilo suditi rotvajlere, boksere, dobermane...

Na kraju je sve dobro završilo. Ja sam svoje kako sam najbolje znao. Od tada stalno razmišljam o prelasku u sudačke , no ipak, bolje da izlažem dok još mogu trčati...

Do tada, nadam se organiziranju prve ovakve izložbe u Hrvatskoj - to su izložbe koje su uvijek zanimljive, nema nikakve ljutnje, nikoga ne možete optužiti za nepoznavanje pasmine, ljudi se druže i dovode svoje najmlađe pse da se vježbaju i stare šampione da ih plasiraju ljudi koji i sami cijeli život stoje s druge strane ringa...

1) Aland open show - 17. 5. 2003.
2) Croatian Junior Handler of the Year - 19. 3. 2005.

JUNIOR HANDLER OF THE YEAR

...pogled sa sudačke strane...

S obzirom na količinu kilometara prevaljenih ovog mjeseca jedina dobra stvar je što sam ostao dužan od zadnjeg broja pisati o izboru najboljeg hrvatskog junior handlera pa ne moram smišljati temu. S druge strane, loše je što je sad to već bilo tako davno i toliko se toga u međuvremenu dogodilo da mi neće biti lako prisjetiti se točnih detalja. No, kako je ovaj izbor ipak bio povijesni, kako za junior handling u Hrvatskoj tako i za mene osobno, dati ću sve od sebe da opišem kako je to sve skupa meni izgledalo. Prije svega moram se zahvaliti predsjedniku Hrvatskog kinološkog saveza gospodinu Skoku koji je bezrezervno podržao moj izbor za suca ovog prvog nacionalnog izbora za najboljeg junior handlera. Taj mi je angažman zaista veliko priznanje i od srca hvala svima koji su mi pomogli savjetima, a najviše hvala juniorima koji su prijavili ovaj izbor i pokazali nevjerojatnu kvalitetu u prezentiranju pasa i ono najvažnije - veliki entuzijazam i ljubav prema našem sportu. Onog časa kada je bilo definirano da ću ja suditi izbor za najboljeg junior handlera Hrvatske za 2004. godinu bilo mi je jasno da će to biti puno teži zadatak nego odsuditi slijedeće godine junior handling na Europskoj izložbi u Helsinkiju. Možda je malo prerano o tome govoriti s obzirom da je finski izbor još daleko, a i povjerljivi izvori kažu da se na takvoj manifestaciji dnevno prijavi oko stotinjak mladih vodiča i to svih u jednoj dobnoj kategoriji. Ali da obrazložim i svoje razmišljanje. Među onima koji su izlagali u ožujku u Zagrebu nalazi se nekoliko mladih i izrazito talentiranih ljudi koji su svi do sada postigli izuzetne rezultate u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, te ih ja osobno izrazito cijenim. Samim time moj je izbor bio vrlo težak. Jedini način da postupim pravilno je bio da svoje suđenje baziram isključivo na onome što ću vidjeti tog trenutka, ne razmišljajući o tome tko je i gdje do sada polučio kakve rezultate. Jer, izlažući svaki vikend nikada nisam bio oduševljen titulama koje je netko dobivao na staru slavu. Vrijeme je te nedjelje proletjelo prebrzo i sjećam se da sam samo nekoliko minuta prije ulaska u centralni krug još uvijek tražio svoju košulju, hlače i ostalo. Prije samog izbora proveo sam nekoliko minuta sa svim prijavljenim kandidatima i objasnio što ću od njih tražiti u završnici. Prošli smo jednom zajedno cijelu proceduru i bio sam jako zadovoljan onim što sam vidio. Učinio sam svima uslugu osim sebi - pokazao sam i rekao točno što ću od njih tražiti. Najmudriji su dobro poslušali moje upute i to primijenili u završnici, te broj grešaka smanjili na minimum. U mlađoj dobnoj skupini natjecala se samo jedna djevojka sa zlatnim retriverom. No, koliko god me uvijek plašila ta mlađa dobna skupina, imao sam na kraju samo jednog ali zbilja vrijednog kandidata (odnosno kandidatkinju) koja je u samoj završnici pobjedniku među poprilično postavila visoke kriterije za pobjedu. Sve zatraženo je odlično odradila i bio sam jako sretan što sam znao da finale neće biti laka pobjeda ni za koga. U starijoj dobnoj skupini konkurencija je bila malobrojna, ali vrlo jaka. Takve se konkurencije ne bi zasramio ni Crufts. Zbilja sam napinjao svoje moždane vijuge i tražio mane i nadao se da će čim više griješiti, no oni su svi od ulaska u centralni krug pa do samog kraja bili pravi profesionalci. No, samo je jedan mogao pobijediti. Nakon što su svi pokazali što znaju - a tražio sam da postave psa na podu ili na stolu (ovisno naravno o pasmini), pokažu ga u kretanju gore i natrag, potom da ga kratko ponovno postave, te potom krenu s njim u krug te se zaustave na kraju kolone - uzeo sam u uži izbor dvojicu koji su u tom trenutku pokazali najbolje svoje pse. Ono što sam posebno pratio je bio odnos vodiča i psa, te u završnom krugu držanje razmaka među psima, te praćenje ostalih vodiča - upravo je na tome prije nego sam izabrao dvojicu finalista iz starije skupine bodove izgubila jedna vrlo talentirana djevojka. Dvojica mladića potom su zamijenili pse i pokazali radi li se zbilja o talentu ili samo o dobro utreniranim psima. Bez greške su obavili i taj dio zadatka. Odluka je bila blizu i trebao sam slamku za koju ću se uhvatiti pri obrazloženju svog plasmana. Na samom kraju pobjedu je odnio Maks zbog dva razloga - pokazao je da ima odličan kontakt s psom koji je cijelo vrijeme mahao repom i uživao u tom zajedničkom i drugo - Juraj je izlagao tuđeg psa kojem je u posljednjem predstavljanju jednostavno popustila koncentracija. I tako su se u samom finalu našli pobjednici dvije kategorije. Dvoje vrlo talentiranih mladih vodiča pred kojima je blistava karijera. Kod zamjene pasa djevojka je krenula s Maksovim patuljastim šnaucerom prebrzo, izgubila ritam i propustila šansu da osvoji laskavu titulu. No, ona je jako mlada, a Maks je cijelo vrijeme pokazivao da me dobro slušao kada sam objašnjavao što ću od njih tražiti i jednostavno je bio siguran uz sebe. Svakako da se osjetilo i iskustvo Cruftsa na kojem je Maks zastupao Hrvatsku godinu prije. I tako je ovaj prvi izbor pokazao kako se budućnosti ne trebamo plašiti - drago mi je konstatirati da bi i mi stariji od mlađih još uvijek svašta mogli naučiti. Hvala svima na prekrasnom iskustvu uz želje za što uspješnijom izlagačkom karijerom. A u slijedećem broju čitajte kako je prošla Europska izložba u Tullnu... Do slijedećeg puta...